4 INTERVJUA „UJAKA VANJE“

Odjeci bok-a: svi akteri predstave »Ujak Vanja« zaslužuju nagradu

Razgovarao i napisao: Dubravko Adamović, akad. slikar

Gledatelji bjelovarske izvedbe predstave »Ujak Vanja« nisu ni bIli svjesni kako na pozornici upravo nastupaju prvaci i prvakinje beogradskih dramskih ansambala, djelatni i umirovljeni članovi s respektabilnim umjetničkim životopisima, Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Narodnog pozorišta i Ateljea 212.

Redatelj predstave slavni je Egon Savin, redoviti profesor režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Rođen 1955. u Sarajevu gdje uz oca, opernog pjevača, odrasta u kazalištu... 1979. diplomira režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Iste godine osvaja i svoju prvu nagradu. Predstave u njegovoj režiji gostovale su diljem svijeta: SAD, Kanada, Francuska, Austrija, Italija, Švicarska, Njemačka, Izrael, Poljska, Češka, Mađarska...

U ulozi umirovljenoga profesora Aleksandra Vladimiroviča Serebrjakova svi su prepoznali našega sugrađanina Bogdana Diklića, za kojega neki još uvijek ne znaju kako je on, doista, umirovljeni prvak drame JDP-a i dobitnik njegove godišnje nagrade za tumačenje upravo ove zahtjevne uloge.

Njegovu mlađahnu, fatalnu, ženu Jelenu Adrejevnu tumači, još od treće godine studija članica Narodnoga pozorišta, Marija Vicković, koja je 2008. upisala postdiplomski studij na The Lee Strasberg Theatre & Film Institute u New Yorku.

Sofiju Aleksandrovnu (Sonju), profesorovu kći iz prvoga braka, tumači Milica Gojković, koju je bjelovarska publika zavoljela »na prvu«, a za koju je njezin profesor glume Nebojša Dugalić rekao kako posjeduje redateljski um i snažan osjećaj za dramsko.

Naslovnu ulogu Ivana Petroviča Vajnickog, odnosno, ujaka Vanje, u širokom je emocionalnom rasponu dao Branislav Lečić, što mu je u, inače, bogat umjetnički životopis, donijelo i godišnju nagradu JDP-a za ovo ostvarenje. Branislav Lečić je redovni profesor i prodekan za razvoj na Akademiji lepih umetnosti i multimediju u Beogradu.

Šumama i ekologijom zanesena liječnika Mihaila Ljvoviča Astrova tumači Nenad Jezdić, dugogodišnji član Ateljea 212, dobitnik godišnje nagrade JDP-a za tumačenje ovoga lika, ali i za najbolje glumačko ostvarenje u 2018. za ulogu Jožefa Kantora u Cankarovu »Kralju Betajnove«.

U lik osiromašena plemića Ilje Iljiča Teljegina, sjajno se svojom kreacijom uklopio Dubravko Jovanović, od 1985. član drame JDP-a, koji s iskustvom u preko dvjestotinjak radiodrama, glumi i u dječjem kazalištu.

Marinu, ostarjelu dadilju, kako ju Čehov opisuje, maestralno je odigrala Aleksandra Nikolić, prvakinja drame Narodnoga pozorišta.

Sve u svemu, osvjedočeno je riječ o elitnom glumačkom ansamblu predstave »Ujak Vanja«, što je u svome intervjuu njen redatelj prof. Egon Savin sažeto istaknuo: SVI AKTERI OVE PREDSTAVE ZASLUŽUJU NAGRADU!

BOGDAN DIKLIĆ (ALEKSANDAR VLADIMIROVIČ SEREBRJAKOV)

I SRCEM I POSLOM U RODNOM BJELOVARU

(FOTOPORTRET: Damir Špehar)

Nedavno je, u istoimenim novinama u kojima je objavljena i najava tvoje diplomske predstave 1976. godine, greškom objavljena fotografija ekipe koja je uz tebe sudjelovala u njenim tehničkim pripremama, što me je podsjetilo na tadašnja nastojanja bjelovarskih studenata umjetničkih akademija (likovna, kazališna i muzička) da u Bjelovaru kultura zaživi i tijekom ljeta: »Diklić će igrati u monodrami Israela Horovitza »Pošteđen«… Izvedba je Diklićeva želja da nastupi u svom gradu i da to bude trajnije usmjerenje – da kao dramski umjetnik što češće nastupa u sredini iz koje je ponikao.« Što bi danas, nakon 43 godine i uoči tvoga nastupa u predstavi Ujak Vanja na 17. BOK-u, trebala značiti sintagma »što češće«?

(Foto: privatni fotoarhiv)

Hm... to »što češće«... po mom mišljenju, podrazumijeva nekoliko stvari... Ja sam u uzrastu kada ne znam kurtoazno razgovarati, kada ne znam lagati, i to iz čisto praktičnih razloga: jer sam u godinama da ako slažem zaboravit ću što sam slagao i zbog toga isključivo govorim istinu i ono što osjećam. Inače, intervjue rijetko dajem, ali to ne vrijedi za Bjelovar, pogotovo kada je u pitanju moj šulkolega s kojim sam sjedio u klupi, točnije, netko s kim ja mogu podijeliti nijanse svojih razmišljanja i s kojim mogu razgovarati potpuno ležerno, da ne kažem kako mi to pričinjava čak i zadovoljstvo.

E, sad, to »što češće«... Ovo je grad u kojemu sam se ja rodio na nekoliko načina: jedan je biološki, u njemu sam prvi put udahnuo, prvi put zaplakao, u njemu sam se prvi put nasmijao i u njemu sam, doslovce, prohodao... U njemu sam do svoje 19. godine stekao opće obrazovanje i, naposljetku, maturirao... U njemu sam odgajan, počevši od mojih roditelja pa do tebe, preko divnih učitelja, nastavnika, profesora... Ponavljam, nisam kurtoazan, sve ovo što sada izgovaram iskreno doživljavam i iskreno živim. Dakle, Bjelovar je mene, ako imamo na umu psihologiju koja kaže kako čovjek stječe svoj karakter, svoju ličnost, do pete godine, u Bjelovaru sam, i figurativno i doslovce, propuzao, prohodao i potrčao... Dakle, ja to čitavog svog života, dok god dišem, nosim u sebi... Ja imam, ne samo svijest o tome, već... naprosto... moj iskren i pravi odnos prema toj činjenici.

(D. Adamović, Portret glumca B. Diklića u naklonu, 1975.)

Spomenuo si 1976... Prije nego se počnem prisjećati dat ću si slobodu i napomenuti čitateljima kako je i autor ovoga intervjua sudjelovao u svim tim, nazvat ćemo, bjelovarskim projektima... Moram spomenuti Muzej, u kojemu sam 1976. imao recital poezije Miroslava Antića... U realizaciji monodrame »Pošteđen«, uz tebe, sudjelovali su i Miroslav Mimi Brletić i tadašnji adolescenti s Logora Miroslav Bajec i Tomislav Kutnjak... To je bio prvi susret mene, kao relativno osposobljena glumca, s mojim Bjelovarčanima. S ove vremenske distance, usuđujem se reći, mi smo to vrlo dobro napravili...

Sad se vraćam na ono »što češće«... To »što češće« podrazumijeva neku moju radosnu »obvezu« da se Bjelovaru odužim... u smislu... usuđujem se pomisliti da sam stekao nekakvu sposobnost, ili sposobnosti, u svojoj profesiji, te da ih ja želim i mogu podariti svom gradu. Zatim, što se mene osobno tiče, Bjelovar svakog trenutka, ma gdje god ja na kugli zemaljskoj bio, u meni postoji. Ja sam na to ponosan! Ja se toga niti želim niti mogu odreći. Ako dio toga što živi u meni nazovemo uspomenama, a ja ne razumijem pojam »ružne uspomene«, »ružno iskustvo« – da, ali ne i »ružne uspomene«, dakle, ja živim s tim uspomenama. One su jedan od pokretača, hranitelja moje duše. Netko me je ovdje pitao kako se osjećam kada se ponovno vratim u Bjelovar, na što sam mu kratko odgovorio: »Ja nikada nisam ni otišao iz Bjelovara!« Kao što sam sada ovdje, u Bjelovaru, ja nisam otišao ni iz Beograda. Oni u meni žive skupa: Bjelovar me je porodio, a Beograd dorodio. Mislim kako me je ta činjenica, da sam otišao od kuće tih 360 kilometara, očvrsnula. Kao da sam bačen u ocean pa – plivaj... Stoga, doći u Bjelovar, zapravo, znači: doći na zdenac te iste duše koja se napaja iz tih uspomena, koje su dio mene... Utoliko je Bjelovar, koji je vrlo specifičan grad, prisutan u mom životu. Ja sam prvi put u Bjelovaru vidio što je skromnost, spomenut ću Hrvoja Horvata i sve dečke koji su ’72. bili prvaci Europe... To me se jako primilo... Tadašnji ORK Partizan, ti dečki koji su tada igrali rukomet u gradiću s dvadesetpet tisuća stanovnika... to je, naprosto, nešto što je mene odgojilo... Pričam o Bjelovaru kao »zdencu« duše... Dođem poprilično »žedan« i na tom se »zdencu« napijem Bjelovara! Ja sam čovjek koji se ostvaruje u dva mentaliteta, dvije vrline, etimološki vrlo bliske: Bjelovar – Beograd... »Otišao« sam ’72., a zapravo sam se samo udaljio za tih parstotinjak kilometara...

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

U tijeku je 17. BOK. Jesam li u krivu, ako kažem kako si baš svakom nazočio?

Zapravo, prvi put sam došao u godini kada je preminuo papa Ivan Pavao II., dakle, 2005. godine. Zna gospođa Nevena (JDP), koja ide na sastanke koordinacije svih kazališta na nivou grada oko usklađivanja termina premijera i predstava, kada joj kažem: »Gospođo Nevena, BOK je od tada do tada...« Nema tog posla koji ja ne bih podredio tome... Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) dva je puta gostovalo na BOKU: 2007. s predstavom »Na dnu« i, evo, sada s Ujakom Vanjom. Oni su oduševljeni! Šef garderobijera, naš dragi Joca, je i nakon 2007. toliko oduševljen da je... da je potpuno drukčiji... Gledam ga sinoć: on je ponosan što su svi drugi radosni i što im je lijepo... Kao da se on rodio i odrastao u Bjelovaru, a ne ja!!! On me nakon prvog dolaska u Bjelovar te 2007. vrlo često pitao: »Dik, kada ćemo u Bjelovar?« Ranije sam znao kada ćemo u Bjelovar, posredovao sam kod dogovaranja pa sam mu mogao reći, ali ovaj sam put bio samo obaviješten... Inače, prvi put sam na BOKU gostovao 2004. s predstavom Gorana Markovića »Pandorina kutija«, zatim, s »Na dnu« i sada s »Ujakom Vanjom«... Eh, sada, je li to »što češće« ili nije – ne znam... Mislim da bi bilo dobro kada bi svaki od nas umjetnika koji smo izvan Bjelovara sudjelovao na festivalu... Uvijek sam bio »ljubomoran« na Viroviticu i njihovo profesionalno kazalište...

Početkom travnja ove godine Jugoslovensko dramsko pozorište obilježilo je svoj dan tradicionalnom dodjelom godišnjih nagrada pa kada se nabroje svi laureati rekao bih kako je upravo predstava »Ujak Vanja«, u režiji Egona Savina, dala najviše dobitnika: Nenad Jezdić dobio je godišnju nagradu JDP-a za ulogu Mihaila Ljvoviča Astrova, Branislav Lečić za naslovnu ulogu Ivana Petroviča Vajnickog i ti za ulogu Aleksandra Vladimiroviča Serebrjakova! Dodamo li tomu i da je proslavljeni Mirko Ilić nagrađen za dizajn plakata predstave, zaključio bih kako će ovogodišnji BOK svoje zastore spustiti iza pravog kazališnog remek-djela.

Ja bih tomu pridodao kako je ovu predstavu režirao jedan od najznačajnijih redatelja s ovih prostora pa i šire!

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Redatelj Egon Savin opredijelio se za kazališnu umjetnost gledajući kao gimnazijalac predstave u svom rodnom Sarajevu na festivalu Malih i eksperimentalnih scena (MESS). Na trećoj godini studija radio je jednočinku “Prosidba”, kojoj je na nagovor profesora Dejana Mijača dodao još i “Svadbu”...

Mi smo prvi put zajedno radili ’77. u spojenim Čehovljevim jednočinkama »Prosidba i svadba«. S tom je predstavom otvorena kazališna scena Studentski grad na Novom Beogradu, a sudjelovali smo i na sarajevskom MESS-u gdje je predstava izazvala eksploziju oduševljenja, a Egon je i nagrađen. Kuriozitet je da smo tada u toj predstavi igrali i Branislav Lečić i ja. Kao i sada u »Ujaku Vanji«.

»Realizam je protjeran sa scene.« – kaže Egon Savin i nastavlja – »Ovo je mali doprinos, moderniziran, s osjećanjem da na sceni polažemo ispit besprijekorne autentičnosti i istinosti... Napravili smo predstavu bez politike i psovke.« Naravno, gledatelji su ti koji će dati svoj konačni sud o predstavi, međutim, nas zanima tvoje promišljanje – kakav je tvoj pogled na redateljevu konstataciju o realizmu na sceni…

Uh... divno pitanje... Ja, zapravo, želim reći nešto što me već duže vrijeme subjektivno brine i iritira. Realizam je najteža kazališna forma. A mnogi ga, iz ovih ili onih pomodarskih razloga, smatraju anakronim... Međutim, ja to drukčije vidim: pošto je to najteža kazališna forma, ona je i najteže dostižna. Zadnjih nekoliko desetljeća zavladalo je bezdušje, ne samo u kazalištu... Ja znam da je forma vrlo bitna... ali kada je kazalište u pitanju, a nakon svojih četrdeset i nešto kazališnih godina mogu reći: kada netko nešto ne može doseći, onda to počinje prezirati! Egon je jednom redatelju rekao: »Lako je biti genijalan, 'ajd ti napravi normalnu predstavu.« U toj je rečenici komprimirano puno stvari i tu je Egon potpuno u pravu... potpuno u pravu... To preziranje od pseudokreativaca, potcjenjivanje Dančenka i Stanislavskog... ne znam – koga god hoćeš... je izliv njihove nemoći. Ja sam siguran! Naravno, ja ne kažem da sam mjerilo svih kazališnih formi, svih stilova... ja znam što je najteže u kazalištu, a to je realizam. Ne naturalizam, nego realizam.

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Neki teoretičari navode kako se za Čehovljeve drame površno kaže kako se u njima ništa ne događa: ljudi jedu, piju, dolaze, pričaju o vremenu, o prošlosti, o onome što je moglo biti, sanjaju, zaljubljuju se i, naposljetku, odlaze... Međutim, Stanislavski i Njemirovič – Dančenko duboko su uvjereni kako se u Čehova prava drama, zapravo, ne događa na površini, već duboko u arheologiji samih likova. Kakva je unutarnja arheologija tvoga Serebrjakova, u tvojoj interpretaciji?

Serebrjakov nije specifikum... On nije specifikum, kad' pričamo o Čehovu, on je samo jedan od njegovih »pacijenata«, sviđa mi se taj Egonov izraz, poznato je da je Čehov bio liječnik, perfektan dijagnostičar tih svojih »pacijenata«... tu su Čehovljeve dubine... u njihovoj duševnosti... Evo, sada se opet vraćam na Egona Savina, kada pričamo o teatru, umjetnosti, čiji smo svi mi dio, koja počiva u jednoj sabornosti - zajednici kreativaca: prvi je Čehov... a zatim – redatelj, glumci. To je zajednica... Čehova može svatko čitati kod kuće, ali on nije pisao drame da bi ga se čitalo kod kuće, kao i svaki dramski pisac. Mi ne možemo na pozornici igrati ništa bez fundamenta, bez temelja, dakle, u ovom je slučaju on vrlo čvrst temelj. Tko ne može, u kreativnom smislu, dosegnuti Čehovljeve dubine, taj ga na pozornicu postavlja površno, i onda to što je Čehovljeva »ambalaža« postaje predmet njihove igre, a ne ono što je »spakirano« unutra... e, tada oni puše, šute, uzdišu, zijevaju, jedu, izgovaraju nešto... i onda to traje po tri sata. Egon Savin je napravio adaptaciju »Ujka Vanje«, koja traje sat i tridesetčetiri minute. Ambalaže nema! Zašto? Zato što Egon Savin, naprosto, ima sposobnost pronicanja u Antona Pavloviča Čehova.

E, sad', vratimo se Serebrjakovu... On je samo jedan od »pacijenata«. Čehovljevi »pacijenti«, da ne kažem junaci, su ponajprije u konfliktu sa samima sobom. To je najžešći, najintenzivniji, oblik konflikta. A, kada je netko u intenzivnom konfliktu sa samim sobom, on je u konfliktu i s okolinom. To je samo projekcija njegovoga osobnog konflikta. Dakle, problem je u vlastitoj neostvarenosti. Ne postoji, rekao je Egon, društveno uređenje ni socijalni status koji ljudski život može učiniti radosnim. Ne postoji... nema ga... I to je velika istina. Čak, u jednom trenutku Serebrjakov kaže: »Hoću da živim! Ja volim uspeh, volim slavu, a sad' pratim tuđe uspehe i stalno žalim za prošlošću.« E, ta rečenica je ključ... Napisao je Uspenski o čovjeku koji dolazi alkemičaru i traži da mu vrati život dvanaest godina unatrag. A, ovaj mu kaže: »Vratit ću ti, al' bit će sve isto!« I, bude sve isto. Prema tome, mi homo sapiensi, često sebe precjenjujemo. Mi smo disbalansirani. Ne primjećujemo radost i sreću oko sebe, nego samo čeznemo za onim što nam je nedostižno, a ne znamo da nam je to nepotrebno. Eto, tako sam ja doživio sudbine u »Ujka Vanji«, životne sudbine: svi se osjećaju promašeni. Zašto? Ujak Vanja kaže: »Da nisam tu, u ovom selu, ja sam mogao biti Schopenhauer, Dostojevski...« Ej, dokle to ide?! Svi ti likovi, odnosno sudbine, stalno za nečim žale. To je nesreća... Nepomirenje...

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Astrov se pita hoće li nas se za sto, dvjesto godina, oni koji dolaze iza nas i kojima mi danas krčimo put, hoće li nas se sjetiti i reći neku lijepu riječ o nama... Mnogi ne će, odgovara mu služavka Marina, ali Bog hoće...

Da... to je Čehov pisao prije 120 godina... Hej!!! Zato je on klasik i mislim da će to isto biti i za petsto godina... Daj Bože! Mi hoćemo pokoriti Mars... Zapiknut' zastavu na Mjesec... Halooo!!! Čekaj malo! Riješi prvo Zemlju... nahrani gladne... riješi prvo muku beskućnika... Šta ćeš na Marsu?! E... svi bi na Mars... Dakle, da se opet vratim na Serebrjakovljevu arheologiju duše: on je otvoreno licemjeran!!! Znaš zašto?! Zato što on vjeruje u svoje licemjerje! On misli da čini dobro!

A, ujak Vanja mu, naposljetku, prigovara: »... pa mi smo ti prepisivali sve one tvoje beznačajne tekstove... ti nemaš pojma ni o čemu...«

Zavist! Iako, Serebrjakov nije genij...

Reklo bi se da je prosječan...

Vrlo prosječan... Što on kaže negdje na početku: »Imao sam zvanje. Imao sam studente. Imao sam kabinet. Imao sam uvažene kolege. Simpozije...« Ali, gdje ti je radost, Serebrjakove?! Jesi li imao radost?! Ne... nije...

No, vratimo se, na samome kraju, Čehovu... Što je, po tebi, kod njega ključno?

Rad!!! Čehov je nevjerojatno mnogo radio! Raditi! Davati sebe i ljudima i zajednici – biti koristan!

MILICA GOJKOVIĆ (SONJA)

(FOTO: Aleksandra Poguberova)

Ako je suditi po reakcijama bjelovarskih gledatelja predstave »Ujak Vanja», Vi ste svoje glumačko vjerujem, koje ste javnosti objavili nedugo nakon premijere (RTS, 15. prosinca 2018.): »Ako sam svojom igrom do sada uspela nekog da nasmejem, nekog da rasplačem, nekog da nadahnem ili da nekome ostavim bilo kakav trag, onda sam sigurna da koračam pravim putem.«, dakle, Vi ste svoje glumačko credo u cijelosti ostvarili. Oduševljenje i suze gledatelja najbolji su znak kako ste u tome itekako uspjeli.

Ne bih sa sigurnošću mogla da tvrdim da sam bilo šta ostvarila, ali mogu potvrditi da se trudim da stvaram. Dakle ne smatram da bilo šta u ovom poslu može imati oblik konačnog. On iziskuje jedan konstantan rad i ozbiljnu posvećenost, a ja jesam posvećena svemu što volim i što me ispunjava. Ne snalazim se u ovom dobu konzumerizma, instant odnosa, bežim od mora neukusa, ispraznih priča, vapim za sadržajima koji će me oplemeniti i makar sve ovo samo meni bilo smisleno, ne odustajem. A onda kad pomislim da živim neki paralelni život desi se čudo, kao u Vašem gradu i nakon odigrane predstave vidite ljude u kojima je nekakva »moja istina« odjeknula i sve opet ima smisla jer još uvek postoje oni koji su gladni dobrog i kvalitetnog sadržaja. Ta potvrda je nemerljiv uspeh za mene i trudim se da takvu vrstu interakcije uvek stvaram, na kraju krajeva ona nam je neophodna.

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Tijekom predstave, dobar dio vremena proveli ste na podu: čisteći i perući ga... razgovarajući s onima »gore«... kao da ste željeli da Vas gledatelji zapamte po toj radnoj povezanosti s tlom – zemljom, nasuprot suparnici koja nema radnih navika. »Kao da je malo posla?! Samo kad' bi htjela raditi...«, kažete joj, a ujak Vanja: »Prije nismo imali ni jednoga slobodnog trenutka. Sonja i ja smo radili... a sada, samo Sonja radi, a ja spavam, jedem, pijem... Moram rano ustati, ujutro imam kosce... kao kulaci smo trgovali biljnim uljem, graškom, kravljim sirom... putovali na sajam brašno prodavati...«, Vaša je »zemljana«, radna, inventura...

Čehov određuje vrednost čoveka prema njegovom odnosu prema radu. Rad kod njega predstavlja ideal koji vodi u bolju budućnost, u stvaralaštvo i plemenitost. On je pokušao ljudima da ukaže na to kako dosadno i rđavo žive, kako traće uzaludno i nepovratno svoje dragoceno vreme na zemlji, verujući da ćemo mi nakon te spoznaje učiniti sve da poboljšamo sebe pa i svet u kome živimo, ne sluteći da će sve ostati gotovo isto čitav jedan vek posle njegove smrti. Reditelj Egon Savin je upravo tim postupkom napravio sjajnu skicu kako se jedno drustvo ophodi prema pojedincu, zato je ta slika tako upečatljiva. Svako od nas se oseća kao da sa te zemlje neće ni ustati. Nerad se danas slavi, nerad danas nama vlada. Jedino što čoveku preostaje je da veruje, da se bori protiv žrvnja koji nas melje, i da ima nadu, kako i sama Sonja kaže, da će nas negde tamo sačekati bolji, uzvišeniji život.

I onda je došla ljubav... »Sonji se očito sviđa, zaljubljena je u njega, i ja ju razumijem.«, govori Jelena Andrejevna Vanji o Sonji i Astrovu, a posredno, zapravo, o sebi...

One na potpuno različit način vole istog čoveka. Zajedničko za sve likove kod Čehova je komleks promašenosti. Dolazak Astrova i Jelene poljuljao je monotoniju života na selu, poljuljao je ljude čije su duše već naprsle. Duboko nesrećni, zaslepljeni, zavaravaju se iluzijama i zanose nadama toliko da postaju komični. Ovo je jedina svetlost koja ih održava u životu, sve ostalo je samo čamotinja koja ih okružuje.

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Mogli bismo još dugo raščlanjivati sve »zemljano« što Sonju određuje i čini ju stvarnom, prirodnom, međutim, nasuprot tome, htio bih zabilježiti i Vaše promišljanje o religioznome u drami »Ujak Vanja«: »Treba biti milostiv, tata!... Moraš biti milostiv!... Svu noć sam se molila...« Ona, doista, vjeruje...

Ona zaista veruje i ja joj zavidim. Ako uzmemo da je svrha čovekovog života služiti dugome, čisto i nesebično, ako nam je Čehov to između redova svojih drama poturao pod nos, ne mogu, a da se ne rastužim činjenicom da danas živimo sve suprotno. Na jednoj od proba Egon je divno primetio kako mu se čini da nikakve društvene okolnosti ne mogu biti uzrok tome, dakle nešto je i do ljudske prirode. A ja se ptam hoćemo li uspeti da ozdravimo od sebe samih pre nego što nas sopstvena močvara proguta?!

Već ste od djetinjstva željeli biti glumica?

Daleko od toga da sam bilo šta u to doba znala. Nisam znala čak ni da artikulišem sve te želje koje vam se kao detetu motaju po glavi. Samo sam ih osluskivala i pratila kuda me vode. Put je navodio na ovu stranu i bila sam odbijena tri puta na fakultetu. Ali ja sam obdarena jednom divnom manom - tvrdoglavošću, i ne znam kako, usled neke sreće, uspela sam da je preokrenem u svoju korist, nešto neobjašnjivo teralo me je napred i nije mi dalo mira. Ako svi kažu da ovo nije za mene onda je ovaj posao definitivno za mene, bila je moja parola tada. Dosta glupo, naivno i klinački. Sada osećam da moje ruke mogu samo ovim da se bave, da moje noge mogu samo na sceni da koračaju, da se moj glas samo kroz pozorište čuje.

Za Vas je 2018. po mnogočemu bila prijelomna: dobili ste stalni angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i dobitnica ste Nagrade »Ružica Sokić«, istoimene Fondacije, za glumačko ostvarenje i doprinos kulturi. Povod je bio uloga prostituke Mare u seriji »Senke nad Balkanom« u režiji Dragana Bjelogrlića.

Kad se malo izmaknem shvatam da vam ništa ne može doći prerano ili prekasno, doći će upravo onda kada vi za to budete spremni, doći će u trenutku najpodobnijem za vas. Treba »samo« biti strpljiv i iskoristiti priliku na pravi način. To za mladog čoveka punog snage, strasti i želje nije lak zadatak. Sva ova priznanja su jedan dobar vetar u leđa, a mladom glumcu i potvrda da je neko pratio vaš rad i razvoj. Ja jesam imala sreću da već na samom početku budem okružena velikim i važnim imenima našeg glumišta, samim tim imala sam privilegiju da učim i upijam od najboljih. Ali uvek sebi kažem šta dalje - treba opstati, a opet ostati dosledan sebi i svojim uverenjima. Priroda mi na sreću, ne dozvoljava da se uljuljkam, treba nadmašiti sebe svaki put. Kako Serebrjakov kaže: „Nije dovoljan talent, mili moji, treba raditi, samo treba raditi.“

Dopustite mi da ovaj e-razgovor »odjavim« Vašom najdražom uzrečicom: BOŽANSTVENO!

DUBRAVKO JOVANOVIĆ (ILJA ILJIČ TELJEGIN)

(Fotoportret: Branko Brandajs)

Vaš je glumački život započeo vrlo neobično - anegdotom...

Eh, da... Anegdote su, inače, sastavni deo svakog ljudskog života. Jedino što ih mi najčešće vezujemo za životne priče »poznatih«... Svi mi poznajemo dogodovštine naših bližnjih, zar ne? Pa, u porodici i familiji, među prijateljima i poznanicima, postoje čitavi konglomerati priča i sećanja na nekakve situacije i ljudske reakcije na njih... Dakle, po mom mišljenju, anegdota nije ništa drugo nego vrcavo ispoljavanje duha – kroz reč ili delo. Ali, isto tako smatram, da to može samo persona koja taj duh nosi , a da ovaj nikada ne ostari. Da to bude duh deteta, da se igra.... Na činjenicu da starimo, a sa starošću tela, mnogi ljudi prosto zapuste – pa, nažalost, i napuste – svoj dečiji duh, te se tako samo mogu, možda, bolno sećati nekadašnje radoznalosti svojeg mladalačkog duha... Reći ću samo da su anegdote, moje ili bilo čije – najočigledniji odraz dobroga zdravlja naše duše.

Maestralno odigran lik Matića u TV seriji »Sivi dom« donio Vam je veliku popularnost i otvorio mnoga vrata...

Kratko: Tada sam bio student FDU. Treća godina. Ja sam samo punim plućima udahnuo i - zaronio u dubine ponuđenog mi lika. Pojma nisam imao ni o kakvoj »popularnosti«... Radio sam, plovio sa jedrima punim vetra nedozrelog profesionalizma... i stvaralačkog ushićenja mladosti, divne egzaltiranosti - koje trpe sve. Eto, tako se rodio televizijski Matić.

(Foto: Branko Brandajs)

Svojedobno ste rekli kako kao glumac najviše uživate u dvije stvari: kada Vam ponude tekst (ulogu) i u premijeri... Uloga Ilje Iljiča Teljegina, osiromašena plemića, kako ga je Čehov uvodno opisao, skoro Vam idealno pristaje...

Da, ovakvo Vaše zapažanje, to je zaista veliko priznanje! Zahvalan sam na komplimentu da mi uloga »skoro idealno pristaje«, a to samo s razloga što samo mi, kao tim – s Egonom na čelu, znamo koju smo daljinu prošli i u kakvu dubinu zašli (svako od nas, pojedinačno), da biste Vi, kao publika, to primili u vidu takvog, realističnog, ( pa, skoro) naturalnog scensko-umetničkog izraza. Na tom putu bilo je i krivina i uzbrdica. I svakojakog nevremena. Mnogi smo vozili neprilagođenom brzinom, pa smo tokom puta ka premijeri, imali nebrojena izletanja sa puta, padove, čak i vožnju u suprotnom smeru – sve to, vođeni ambicijom i nestrpljenjem. Na trasu smo, neverovatnom rediteljevom stpljivom upornošću, bili stalno vraćani te svaki put iznova upućivani - na isti pravac.

I konačno... ovo je rezultat.

Ovim sam, nadam se, odgovorio i na prvi deo Vašeg pitanja.... a, da li sam »uživao«... ne znam baš. Zapravo, pravo uživanje je u samom sećanju na proces – kada se on okonča. »Nema veće nagrade od odmora nakon obavljenog posla!«, kaže jedna poslovica. U našem, glumačkom slučaju, »odmor« podrazumeva spokojstvo, kroz saznanje da sopstvenim dejstvom na sceni – činiš nešto dobro, te, u ma kojoj meri, utičeš da se ljudi oplemene, eventualno postanu bolji.

U Vašoj nastupnoj replici Čehov je sažeo arkadijsku viziju jednoga idealiziranoga života: »Jezdim li poljem... šećem li sjenovitim vrtom, gledam li na taj stol, ja doživljavam neizrecivo blaženstvo. Vrijeme je čarobno, ptice pjevaju, živimo mirno i skladno – zar nam još nešto treba?« Je li vizija takva života - utopija?

Dobar čovek uvek polazi od sebe. Od dobrote. On jedino i samo takvom svetlošću obasjava čitav Svet.

Zlonamerni duhovi rade potpuno obrnuto. Neke filozofije to lakonski nazivaju »ravnotežom dobra i zla«... Dimenzije dalje rasprave mogu dosegnuti kolosalne razmere...

Oprostite, ne bih se upuštao u to. Jer, možda je raskrinkavanje upravo takve vizije, u stvari, jedna obična utopija.

U posvemašnjoj modernizaciji i dinamizaciji predstave »Ujak Vanja«, Vama je redatelj gitaru zamijenio tranzistorom i tako Vas (Teljegina) uklopio u šezdesete godine 20. stoljeća.

O univezalnosti Čehova i njevog dela, govori upravo i takav detalj. On, (detalj) suštinski nije bitan. Uopšte. Čehov, kao i, uostalom, svi veliki pisci, imaju strukturu i ponašanje »voza na šinama«. Taj će voz, dakle, ukoliko uspešno krene sa polazišta – uspešno i stići do odredišta...

Samo ga nemoj usput izvaliti iz šina!

Dakle, doklegod se primenjuju koncepti zdravog razuma i iskrenosti (prema sebi samome, a ne prema piscu!), dokle se izbegavaju zamke fantazije - uvek žednog ega, dotle smo sigurni da ćemo uspeti da stignemo na cilj. A, sad, s kakvim kvalitetom uspešnosti... to je već sasvim druga priča.

(Foto: Branko Brandajs)

Svojedobno ste rekli kako je publika »najvažniji glumčev partner«.

Tako je. Bez publike – nema pozorišta. Tačka. Publika jeste osnovna jedinica i zajednički imenitelj svih rodova umetnosti. Ono što su ptici krila, to su teatru – gledaoci...

Moglo bi se ovako, skoro unedogled... Ali bez sve šale, pozorišna publika zaslužuje konstantni , iskreni panegirik. Pa, mi - glumci, iz večeri u veče, i uvek iznova, poveravamo svoju veštinu, njima na sud... a oni nama nesebično daju sopstvenu veru u nas i naše delo. Ali ne bezgranično, jer prevara, ili laž sa scene, nepovratno uništavaju njihov blagonakloni pristanak na iluziju.

Eto, upravo se veličanstvenost te divne simbioze odnosa, mogla oglednuti i tokom našeg predstavljanja bjelovarskoj publici. I to ne zato što je ta publika nešto, bogznakako, drugačije ili specifično reagovala tokom teatarskog čina. Ne. U pitanju je jedna tanana varijanta u istovetnosti prihvatanja našeg davanja, a potom i uzvraćanje! E, to je ono što samo mi – glumci, možemo osetiti tokom predstave... Ali moje reči su suviše grube da bi to mogle dočarati. To, inače, putuje sa nama, glumcima, a usud nam je da to ne umemo opisati.

Najjednostavnije: Pozorišni čin će proizvesti pozitivno dejstvo na bilo kojem kraju ove naše Kugle – ako vredi. Naravno, potpuno nezavisno od jezika ili porekla.

ALEKSANDRA NIKOLIĆ (MARINA)

(Fotoportret: Fotoarhiv NP)

Poštovana gospođo Nikolić, Vaš glumački debi internet bilježi u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu iz kojega ste prešli u Narodno pozorište u rodnom Somboru, a 1980. postali ste članica beogradskog Narodnog pozorišta u kojemu danas imate prestižni status prvakinje drame. Svoj prvi filmski nastup ostvarili ste, pak, ulogom Mine u TV filmu Služavka 1969. U tom polustoljetnom razdoblju ostvarili ste brojne uloge, ponajviše u kazalištu, premda je i Vaša filmografija poprilična... Impresivna karijera!

Svoju prvu profesionalnu ulogu odigrala sam 1978. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Bio je to Nušićev “Svet” u režiji Mirjane Ojdanić. Dva meseca su trajale probe sa razigranim i inspirativnim osječkim ansamblom. A onda putovanja, hotel iznad Drave... Kao i svaki početak - to se pamti, zauvek!

A godinu, dve kasnije usledila su gostovanja u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci i širom Jugoslavije sa novom predstavnom iz 1980. Bila je to „Švabica“ Laze Lazarevića, Narodnog pozorišta Sombor u režiji Miloša Lazina, ovenčana mnogobrojnim Sterijinim nagradama. Ubrzo postajem član Narodnog pozorišta u Beogradu, a tu su kao gosti dolazili i hrvatski reditelji, pisci, kostimografi... Sa starim znancem iz Sombora, gde sam se kao gimnazijalka oduševljavala njegovim predstavama, g. Želimirom Oreškovićem radili smo hermetičan tekst Ernesta Brila ”Marija Magdalena i apostoli posle tajne večere”. Slovenački reditelj Janez Pipan poduhvatio se teksta Slobodana Šnajdera “Confiteor “: Miki Manojlović, Mirjana Karanović i ja (muž, žena i ljubavnica), Peca Ejdus, Bogdan Diklić... Bio je to čudesni eksperiment, ipak kratkog pozorišnog veka. A onda se pojavio Ivica Kunčević sa tekstom Bena Džonsona ”Volpone”. Znala sam za taj tekst još iz Londonske predstave sa Polom Skofildom u glavnoj ulozi. Ivicina renesansna razigranost, duhovita postavka i sjajna podela sa neodoljivim Mikom Viktorovićem, Cigom Jerinićem, Pecom Ejdusom, Perom Baničevićem, Sonjom Jauković... i ćelavim zlaćanim balerinama, punila je salu publikom, smehom i radosću. Igrala sam vrckastu Kolombu. Pamtim kao primer odlične rediteljske indikacije Ivicine reči: „Kolomba vara muža, ali ne zato što ga ne voli, što joj je dosadan, ona ga obožava, on ju je naučio svemu, al' je ona njega, naprosto, prevazišla. Ajdemo sad u improvizaciju!“ Radeći tako, dobili smo nežan i duhovit odnos mlade žene i ostarelog muža. Ako se ne varam, već posle dve sezone Kunčević je ponovo stigao u Narodno pozorište sa podelom za „Ujka Vanju“. Pored Petra Kralja kao Vojnickog, Pece Ejdusa kao Astrova... bila sam Jelena Andrejevna i tako mi se ostvarila želja (ne znam glumca koji takvu želju nema) da udjem u Čehovljev svet. Druga prilika je bio televizijski Ivanov, sa Svetozarem Cvetkovićem u glavnoj ulozi. Igrala sam njegovu tuberkoloznu ženu, Saru, Anica Dobra –Sašu... Ovaj treći Čehov, Egonova postavka „Ujka Vanje“, vratila nas je u vreme neke ozbiljne, i unutrašnje i spoljašnje, stabilnosti, sa duboko promišljenom strukturom u kojoj je svaki akter deo jedne istinite i važne priče, u kojoj autentičnost pravi atmosferu, a ne obrnuto, što se često dešava kao greška u koracima kad se podlegne pozorišnim mistifikacijama.

Divno ste nas ugostili, naša scenografija je odlično pasovala u vašoj sali, a
publika, koja s razlogom obožava svog genijalnog sugrađanina
Bogdana Diklića, bila je dokaz da nismo dolazili zalud. Veoma smo vam
zahvalni na tome.

(Foto: JDP – Nenad Petrović)

Za razliku od dadilje iz televizijske adaptacije drame „Ujak Vanja“ iz 1970. (Ljuba Tadić, Zoran Radmilović, Jelisaveta Sablić, Maja Dimitrijević, Rahela Ferari, Viktor Starčić, Marica Popović i Zoran Benderić), Vi ste u ovoj, moderniziranoj i bitno dinamiziranoj predstavi redatelja Egona Savina, sasvim drukčiji tip služavke, dadilje: mršavi ste, iscrpljeni danonoćnim radom oko ugađanja apatičnoj obitelji u ogromnoj seoskoj kućerini...

Jao, nemojte da mi kažete da sam mršava! Obukla sam tri džempera ispod onog radnog mantila, skuvala se, baš sam mislila da sam buca...

U stvari, Egon mi je pokazao jedan pokret žene koja udara šakom o svoja kolena, pokret koji često čine seljanke, osobe koje puno fizički rade... moja ruka je nežna, sa dugim prstima, kao u pijaniste, bilo je potrebno dobiti na težini, a i starcima je stalno hladno... Marinu zaista obično igraju kurpulentnije osobe ili se pribegava šmiri, u pravu ste, naša postavka nije tipizirana, ne samo u ovom segmentu. To je Egonov način. Valjda zato predstava i privlači pažnju publike.

Jos nesto... o epizodama. Kod Čehova epizoda je velika uloga koja se manje pojavljuje na sceni. Ako preteraš u efektnosti sve pada u vodu, ako ne doteraš u istinosti, kao i da nisi bio prisutan.U svom dugogodišnjem prisustvu na sceni odigrala sam više glavnih nego sporednih uloga (u velikoj ulozi možeš i da pogrešiš, u maloj za to nema prostora), ovu sporednu ulogu posebno volim. I kad nisam na sceni, sedim iz scene, ne mogu da odem iz tog ozračenog prostora u kome vlada sklad - u nemirnim i haotičnim vremenima u kojima živimo, ne samo u realnosti, sad već i u umetnosti, takve oaze su okrepljujuće.

Dirljiv je način na koji se brinete o starom, ali i hipohondričnom, Serebrjakovu i činite sve što bi, zapravo, trebala činiti njegova premlada žena bez radnih navika... Kažete: „Stari ljudi su poput djece: traže da ih netko žali, a nikome nije žao starih ljudi. (Poljubi u rame Serebrjakova.) Hajdemo, prijatelju, u krevet... Hajdemo, sunašce moje... Čaj ću ti lipov skuhati, nogice ugrijati... Za te ću se Bogu pomoliti...“

Te radne navike, na tome je Egon, kao i Čehov (i to ne samo u dramama), veoma insistirao. Telegin i Marina – raaade! Non-stop! I zato su vitalni. Zato ne boluju od izmišljenih bolesti. Ne boluju ni od psihosomatskih.

A, i kad nešto zaboli, ni to nije neki big deal, sve to ulazi u rok službe, u neki red, u neki smisao u kome centralno mesto ipak zauzima - saosećanje! Pa, šta mislite, da li je lepo igrati takvu osobu? Verujte mi da jeste.