HRVATSKI NOGOMET: Jučer, danas i malo sutra

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Piše: Ivan Dermiček; Foto: Ronald Goršić / Cropix

Predaja kaže da je sve to s tim, kako se zove, nogometom, počelo 1870. godine u Županji. Englezi koji su se tamo našli nekim poslom, doveli su sa sobom loptu ali ih nije bilo dovoljno za prakticiranje te vještine koju su zvali football pa su učinili logični potez - zvali su domaće ljude koji su poziv prihvatili i to se smatra početkom standardnog šutanja lopte nogom na ovim prostorima. Kasnije će tu vještinu uvezenu iz Engleske netko nazvati nogometom, netko fudbalom. Sami ti nazivi za engleski football nisu ni toliko bitni jer je princip bio isti, a sve drugo bile su samo sitne nijanse. Kod nas, Hrvata, se udomaćio naziv „nogomet“ i tako ostade.

Elem, svidio se taj nogomet Hrvatima i ostatku Regiona, popularnim Regioncima, pa su negdje početkom 20. stoljeća počeli nicati nogometni klubovi kao gljive poput kiše. I krenulo je! Neki su se klubovi održali i do dana današnjega, primjerice Hajduk iz Splita koji je osnovan 1911. i, što je zgodno za primijetiti, stogodišnju obljetnicu slavi baš za vrijeme ovih turbulentnih događaja u hrvatskom nogometu. Da stvar bude bolja, stotu godinu slavi još jedan od velikih hrvatskih nogometnih klubova, GNK Dinamo Zagreb, ali taj je podatak kod Dinama, naučili smo se, relativna činjenica jer prosječni Dinamov navijač ne zna koliko godina će mu klub slaviti kada se sutra probudi, obavi jutarnju toaletu i krene na biro.

U nekakvom kratkom opisu o razvoju nogometa moralo bi se istaknuti da bi funkcionalno nogomet trebao biti prvenstveno zabava za narod, ali brzo se u našem Regionu razvio u nešto mnogo više od zabave. Od prvih dana politika je počela pružati prste prema nogometu i na neki način nabrijavati još više sportski rivalitet među klubovima. Taj nabrijani sportski rivalitet protkan politikom bit će najzamjetnije prisutan nakon II. svjetskog rata, kada će međusobni rivaliteti „Velike četvorke“ koju su činili Partizan i Crvena zvezda iz Beograda, te Dinamo Zagreb i Hajduk Split, posredstvom politike, mutirali u rivalitete mitskih porporcija. I svašta se događalo u toj ligi, prenose mi svjedoci tog vremena. Kralo se, bivalo se pokradenim, naštimavalo se, naštimavali su... No ostanimo malo na „Velikoj četvorci“, mutacija rivaliteta je nastajala postepeno da bi kulminirala osamdesetih, kada se bivša SFRJ primicala svom, vrijeme će pokazati, krvavom kraju. Te osamdesete su bila čudna vremena kada je pripadnost pojedinom klubu „Velike četvorke“ značilo i političko opredjeljenje. Valjda nije na odmet istaknuti da su ti klubovi bili iz Srbije, odnosno Hrvatske, iz dviju država koje su se u mnogočemu smatrale rivalima. U osamdesetima su počeli i prvi pravi huliganski sukobi. Da je nogomet ovdje shvaćen poprilično ozbiljno ide u korist činjenica da je utakmica u Maksimiru 1990. godine između Dinama i Crvene zvezde okarakterizirana kao sam početak Domovinskog rata, a u tom kontekstu se ističe i utakmica u Splitu iste godine kada su navijači Hajduka na utakmici između Hajduka i Partizana upali na teren i zapalili zastavu bivše SFRJ.

Pa čak ni Domovinski rat nije spriječio da se igra nogomet. Ubrzo, 1992. godine, je formirana i Hrvatska nogometna liga i natjecanje kupa. Hrvatski nogometni savez je ponovo primljen u FIFU 1992. godine, a godinu poslije, 1993., u UEFU. Hrvatska nogometna reprezentacija je počela igrati svoje prve utakmice, da bi to sve okrunila 1998. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, zauzevši treće mjesto u svom debitantskom nastupu. Uostalom, unatoč svemu hrvatska nogometna reprezentacija će ostati svjetla točka hrvatskog nogometa. Preimenovan je i Dinamo, prvo u HAŠK-Građanski, da bi zatim neko vrijeme do povratka svog imena nosio ime „Croatia“ po naputku prvog predsjednika RH Franje Tuđmana. Počeo je pravi nabrijani rivalitet između Hajduka i Dinama, da bi onda vjetar puhao nekako na stranu Dinama, odnosno, Croatije u to vrijeme. Tada je ljudima već počeo dosađivati hrvatski prvoligaški nogomet jer se činilo da je uglavnom sve već prije odlučeno, ali eto, loptati se mora.

Ništa nije bolje ni početkom ovog 21. vijeka, stadioni su manje-više prazni, prvenstva su uglavnom nezanimljiva i negledljiva, a zadnjih nekoliko godina čak i bez nekih uzbudljivih događanja jer Dinamo premoćno osvaja naslove. Hrvatski nogomet je postao neki čudan karikaturalan oblik biznisa na rubu zakona kojim su prevladali raznorazni menadžeri koji se, poput lešinara, nadvijaju nad igračima obećavajući im „brda i doline“, tepajući im da su svi zvijezde i da je samo pitanje vremena kada će šutati loptu u nekoj od liga petice. Većina igrača je lišena one romantično-naivne crte vjernosti nekome klubu u kojem igraju i samo čekaju kako će napustiti HNL, neki, navodno, čekaju i zaostale plaće pa trenutno novce zarađuju dodatnim poslovima. Ovo potonje bi bilo i donekle normalno da nije riječ o prvoligaškom natjecanju! A ima i onih nogometaša koji su vidjeli lovu u kladionicama, odnosno u naštimavanju utakmica. Snalažljiviji među sucima su uveli i dodatnu opciju -„pošteno suđenje“ i tako se polako skupljala afera po afera. To je sve više i više tjeralo ljude od stadiona, ostale su samo neke navijačke skupine koje su isto posebna priča. Većinu ovoga što sam spomenuo dogodilo se u 2011., ironično, toj za Hajduk i, ehm, Dinamo jubilarnoj godini.

Bila je ovih dana i skupština organizacije koja vodi hrvatski nogomet ili bi barem načelno to trebala raditi – Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), koji će sljedeće 2012. godine slaviti jubliarnih sto godina. I kako većina zlih medija prenosi, a zli su jer traže neki koncept zvan moralna odgovornost sa strane vrhuške HNS-a i odstupanje s vrha jer hrvatski nogomet izgleda da glavinja morem kao brod bez kompasa i samo što se posve nije sudario s nekim skrivenim ledenim brijegom i doživio sudbinu Titanica, hmm, vidi slučajnosti, pa sljedeće 2012. će biti i sto godina od potonuća Titanica. Sve neki jubileji, ha?

Da skratim, ništa se revolucionarno nije dogodilo, makar tako mediji prenose. Nedavna uhićenja značajnih ljudi u HNS-u nisu potakla ništa. Bio je opet neki jalovi pokušaj puča, ali nije došlo do nikakvih radikalnih smjena u vrhu nogometnog saveza. Ispalo je da su vladajući samo učvrstili svoj status. Na kraju svega ovoga imamo i konstataciju Zdravka Mamića koji je za govornicom između ostalog, kako sam pročitao u Jutarnjem listu, rekao i ovo: „Svijet propada, MMF se urušava, SAD je pod bankrotom, pa normalno da i mi imamo problema.“... Da, normalno je da imamo problema u hrvatskom nogometu. Normalno je da su igrači neplaćeni, normalno je da igrači štrajkaju, normalno je da imamo dodatnu opciju u prvenstvu zvanu „pošteno suđenje“, normalno je imati aferu kao što je bila ova zvana „Offside“ i na kraju krajeva normalno je da se u ovoj posvemašnoj svjetskoj ekonomskoj krizi zna ponekad dogoditi da cijelo jedno kolo 1. HNL bude prosječno manje posjećeno od jedne tekme hokeja na ledu kluba „Medveščak“. Uz dužno poštovanje prema ljudima iz marketinga „Medveščaka“ kojima treba spustiti kapu do poda jer su popularizirali hokej na ledu i to u ovakvim kriznim vremenima, ali što to govori o proizvodu zvanom hrvatski nogomet koji se nudi na našim stadionima? Čini se da ga sve manje ljudi kupuje i uživa u njemu. Dođe ti da se vratiš u vrijeme 1870. godine u Županju i kažeš onim engleskim radnicima: „Football is I guess OK, but do you fancy a game of cricket instead?“.